Da li smo zaista na pravom putu, vrijeme će pokazati. Koliko ćemo imati problema kada se sve vrati u „staro normalno“ teško je reći. Neki bi rekli, ako se ikada i vratimo. Digitalna transformacija u koju smo, kao u centrifugu ubačeni, pokazat će koliko nas može izaći čisto i bolje, a koliko će nas ipak ostati sa nekom flekom koja se teško skida (podnaslov)
Piše: mr. Kenan Uštović
Business development manager
kenan.ustovic@hotmail.com
Mnogo puta do sada smo čuli rečenice tipa „ulaganje u obrazovanje naših najmlađih predstavlja osnovni stub svakog društva, te je napredak svake države, pa i ove naše, uslovljen aktivacijom obrazovanih mladih ljudi“. I onda se probudiš jednog dana i čuješ vijest da je Ministarstvo obrazovanja BiH donijelo odluku da će učenici, umjesto u školama, gradivo izučavati kroz online nastavu koristeći više platformi. Šok i nevjerica. Novi uslovi, „novo normalno“, novo vrijeme. Sve novo, samo sistemi vrijednosti stari i pogrešni. Danas je toga sve manje, ali i dalje ima roditelja koji ulažu mnogo snage i strpljenja da djecu odvoje od TV-a, računara, igrica. I onda dođe situacija da se takva djeca upišu u prvi razred osnovne škole, i ne znaju kako da uslikaju zadaću i pošalju učiteljici na e-mail. Tako im i treba, šta imaju hodati po planinama, trenirati, ići na plivanje, hodati, disati, sunčati se, skakati, biti u blatu, spuštati se niz tobogan, igrati se ganje, žmire, košarke, fudbala, klikera. Ko to još radi? Pogotovo danas u vrijeme kada iz sata u sat budu objavljeni novi vlogovi poznatih teen youtubera, Tik Tok video popularne omladine koja se aktivno snima kako krade po prodavnicama, izobličene djece koja se polugola slikaju za Instagram. Svaki like, share ili subscribe je bitan. Vrednovanje od strane nepoznatih ljudi postalo je važnije nego vrednovanje od strane roditelja ili učitelja. Ali takva djeca već sa pet godina znaju uslikati svoju zadaću i poslati učiteljici. Moji nisu znali. Morao sam pomoći i pokazati. Bilo me stid. Kako to da ostali znaju, a moja djeca ne? Šta sam to propustio u obrazovanju? Da li sam trajno oštetio svoju djecu na polju informatičke pismenosti?
Neka istraživanja koja su urađena u BiH pokazuju da se 55% učenika izjasnilo da im je u manjem ili većem obimu potrebna pomoć od odraslih, ali i 75,5% njih smatra da tokom online nastave rade više u odnosu na redovnu nastavu. Ova istraživanja su također pokazala da su djeca mnogo zabrinutija za ocjene od roditelja, dok roditelje najviše brine ipak zdravlje porodice, izolacija i nedostatak druženja sa vršnjacima. Što se tiče pozitivnih strane online nastave za učenike na prvom mjestu je opuštenost, sloboda i zanimljivost zadataka. Najveći problem jeste loša internet konekcija.
Na prvu je sve bilo povuci i potegni. Svi uplašeni. Roditelji kuhaju, vode sastanke i pomažu djeci sa zadaćom, ali sve iz trpezarije, gdje je sto najveći, a kuhinja blizu. Prostire se veš na sušilicu i preslušava pjesmica koju je dijete trebalo naučiti. Otac hoda u košulji, kravati, šorcu i bos. Često priča i na nekom stranom jeziku, što djecu zbunjuje. A nastavnici, to je tek posebna priča. Najbolji su oni koji također imaju malu djecu, ali idu u neku drugu školu. Treba uskladiti svoja predavanja, i predavanja dvoje druge djece, a samo jedan računar u kući. Pa tako su djeca na mobitelima dok mama ne završi, pa će se rotirati nakon maminog radnog dana. I tako iz dana u dan.
Ali danas prividno sve to izgleda da funkcioniše. Djeca svih uzrasta su naučila da pošalju zadaću, naučili su kako se povežu sa učiteljicom preko online platformi, naučili su šta i kako je dovoljno za ono što im treba. Učitelji su se naviknuli na ovu vrstu rada. Ne troše previše vremena na pripremu kao na početku, pa njihova djeca imaju više mogućnosti da koriste računar kako bi se povezali na nastavu. Sve je i dalje teško i neprirodno, ali ide. Posljedice ćemo vjerovatno tek vidjeti u budućnosti, a nastavnici već u sljedećim školskim godinama. Očekivat će se od djece da znaju ono što su učili, a što su im roditelji šaptali, lijepili na post listiće, ostavljali kao napomene. Vrijeme će pokazati ko je uspio šta savladati. Međutim, bez obzira kako je ko iskoristio ovu situaciju, i koliko mu je bilo teško ili lako, svi su tu šampioni. Djeca, roditelji, nastavnici. Svi zaslužuju, ako ništa, jedan veliki aplauz. Kako su ga mogli dobiti medicinski radnici, tako vjerujem da isti trebaju dobiti i prosvjetni.
Uloženo je mnogo truda i strpljenja, jer da nije bilo ove situacije, ovo digitalno doba ne bi zaživjelo sigurno još mnogo, mnogo godina. Barem ne u našoj državi. Zamislite samo nastavnika matematike koji cijeli svoj radni vijek nosao onaj preveliki i preteški šestar za tablu, a sada kružnicu treba nacrtati u power pointu. Zamisli nastavnika tjelesnog odgoja, koji umjesto u velikoj sali, sada izvodi vježbe pred nekom kamerom nadajući se da će digitalna djeca sa druge strane ispravno ponavljati isto što i on. A tek, nastavnike hemije ili fizike, koji rješenje zadataka ocjenjuju preko Vibera ili sms-a. Nastavnici više nisu samo predavači i pedagozi. Ovo je izvrstan primjer kako svi oni moraju biti poduzetnici, i tako razmišljati i djelovati. Sami se snalaze da olakšaju sebi, i djeci koju treba uputiti na pravi put. Kako oni nisu bili spremni na online sistem, tako ni njihove matične škole nisu bile spremne, pa nemaju i ne znaju način kako da pomognu svojim zaposlenicima. Prepušteni su sami sebi.
Da li smo zaista na pravom putu, vrijeme će pokazati. Koliko ćemo imati problema kada se sve vrati u „staro normalno“ teško je reći. Neki bi rekli, ako se ikada i vratimo. Digitalna transformacija u koju smo, kao u centrifugu ubačeni, pokazat će koliko nas može izaći čisto i bolje, a koliko će nas ipak ostati sa nekom flekom koja se teško skida. Danas češće čujemo pitanje „Zbog čega račune ne plaćaš mobilnim bankarstvom“, nego „Kada ćeš se ženiti/udavati“. To je valjda ta digitalna trasformacija i njeni rezultati. Vjerovatno ćemo u budućnosti digitalnu transformaciju u doba koronavirusa prikazivati kao pozitivno iskustvo koje smo doživjeli, a da za to nismo bili spremni. Govorit ćemo sebi, kako smo mogli tada kada je trebalo? Mi to želimo, mi to možemo, mi nismo spremni, ali zakotrljaj pa valjda nešto pozitivno ispadne iz toga. Nadam se samo, da sve sljedeće promjene na bolje neće biti rezultat nečega groznog što nas je natjeralo na transformaciju, nego da ćemo sami i prije nekih problema shvatiti da su promjene jedino što danas možemo smatrati sigurnim. Do tada, ostanite zdravi i veseli, sa negativnim testovima i pozitivnim pogledima ka naprijed.
O AUTORU:
Kenan Uštović je stručnjak za razvoj poslovanja, s fokusom na investicije i razvoj prodajnih sistema. Na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu magistrirao je prodajni menadžment, istraživajući mogućnosti da kompanije izgrade konkurentsku prednost diferenciranje prodajnih politika. Autor je brojnih naučno-istraživačkih radova, a napisao je i veliki broj poslovnih članaka objavljenih u domaćim i stranim biznis magazinima. Aktivan trener prodajnih, soft skills i poslovnih vještina.
Svoju karijeru dugu 15 godina gradio je u internacionalnim kompanijama. Bio je direktor predstavništva američke kompanije za veleprodaju industrijskih maziva, a poslije toga i vođa odjela za razvoj poslovanja, proizvoda i podršku u bankarskom sektoru. Posljednjih sedam godina radi u jednoj od najvećih naftnih kompaniji u BiH gdje je zadužen za realizaciju i praćenje investicione djelatnosti, upravljanje projektima i razvoj proizvoda i usluga.
Otvoren je za sve poslovne prijedloge, pa ga možete kontaktirati preko Linkedin profila:
https://www.linkedin.com/in/kenanustovic/
