Nadam ste da ste mi dobro i zdravo i da se još držite uprkos stalnim “globalnim” šamaranjima koje nam drugi priređuju i kreiraju… Izdržali smo tri covid talasa, učestvovali smo u novoj realnosti rada od kuće, pri tome strahujući od novih patogena, pri tome sanjajući normalan život i komunikaciju.
Stvarnost nam oduze mnogo dobrih stvari: druženje, komunikaciju uživo, rukovanje, zagrljaje, iskrene poljupce kada se obradujemo nekome koga dugo vidjeli nismo… počesmo se pozdravljati sa milim ljudima koji nisu izdržali, a za koje smo mislili da će sa ovog svijeta otići poslije nas.
Kada smo (koliko god je to moguće) prilagođeni novoj i težoj stvarnosti izdržali preko dvije godine stresa i životnih izazova – dođe nam i ta (ne možemo reći da je svjetlo) „svijeća na kraju tunela“ koja je stidljivo osvijetlila mogući kraj virusu – no otvori nam se novi stresni životni front zvani Ukrajina!
Novi ratovi koji se ponovo dotiču i nas, ako ništa kroz nagla poskupljenja i udarce na životni standard, da ne spominjemo traume koje nam gledajući slike novog ratnog užasa neminovno vraćaju sjećanja na patnje i preživjele ratove na našim prostorima… Kako u svemu ovome čega smo svjedoci zadnjih godina naći svrhu i smisao? Kako (normalno) raditi i razvijati se u poslovnom smislu?
Poslovne obaveze traže svoj ogromni danak koji svakodnevno plaćamo, a svi treba da želimo još više i bolje… U jednom momentu shvatate “da ne može više ovako, da se stvari moraju promijeniti… na bolje!”
A nevidljivi krojač naših sudbina kao da nam želi reći: „Na bolje??? Ne, dragi moji – može i na gore…“
Ali hajdemo malo pokušati shvatiti naš softver, glavni mentalni procesor koji upravlja sa svim našim potezima i odlukama – naš (prodajni) mozak. Pokušajmo shvatajući neke dijelove našeg ponašanja koje potiče iz naših moždanih procesa donekle promijeniti koncept rada koji dovodi do pretjeranog stresa – pogotovo utječući (pozitivno) na onaj nesvjesni dio našeg ponašanja.
Tokom rada na različitim fazama prodajnih edukacija i coachinga primijetio sam značajnu dominaciju agresivnog i nametnutog mišljenja onih najglasnijih, koji vrlo često imaju obrnuto proporcionalan nivo znanja u odnosu na nivo BUKE koju proizvode! Što su bučniji – to manje znaju! Zvuči vam poznato?
Pa pogledajte samo današnju buku koju nam proizvode razni političari, kao da nam nije dosta buke od virusa i (novih) ratova!? A tek u firmi, gdje moramo zarađivati za život – sjetimo se onih najglasnijih na sastancima, koji uvijek teže da dominiraju i nameću vlastita stajališta drugima. Vjerujte da oni na kraju imaju najmanje znanja za egzekuciju, bez obzira koji nivo hijerarhijske kategorije zauzimaju u firmi…
Razmišljao sam kako se kvalitetno smiriti nakon komunikacije sa ljudima ove vrste i u par knjiga naišao sam na dosta zanimljivih zaključaka koje možemo sumirati i pokušati usvojiti kao recept za naše buduće ponašanje u susretu sa ignorisanjem najbučnijih i smanjenju vlastitog stresa koji nam isti prouzrokuju.
Sastanak: toliko puta smo se nalazili na njemu (u fizičkom ili online obliku), a na početku svakoga u zraku visi pitanje: Ko će se bolje čuti? Odgovor ima ogromne implikacije ne samo za donošenje odluka, već i za nivoe različitosti i uključivanja u cijeloj organizaciji. Poznato je pitanje čije ideje se uključuju i ko stoga žanje prateće karijere, a nasuprot toga – ko se čuje najmanje (čije nam ideje izostaju)?
I pazite sad: umjesto da se oslanjamo na stručnjake za temu o kojoj se razgovara, vrlo često posvećujemo najbližu pažnju osobi koja najčešće govori ili ima najimpresivniju hijerahijsku poziciju ili dolazi iz rodnog grada (sela) direktora ili je kod sebe izgradila ekstrovertni koncept javnog nastupa (gdje često rad van sastanka ne prati taj “ja sve znam” nastup). U suštini – sve navedeno je zbog toga što su naši mozgovi izgrađeni u pravcu nesvjesnog programiranja fokusa!
To nam pojednostavljeno koriste i svi mediji kroz „bombastične“ najave i naslove…
Skupina donošenja odluka, a neusklađivanje sa stvarnom i realnom situacijom, obično se odnosi na “proksimativne stručnosti”, izraz koji je kreirao profesor Bryan Bonner sa univerziteta Utah. U suštini, kada su naši mozgovi prepušteni vlastitim nesvjesnim opažanjima, pažnja se privlači prečicama, kao što je okretanje fokusa na najglasniju ili najvišu osobu u sali za sastanke.
Tokom vremena, upravo te gore spomenute osobe, prezentujući svoju (često lažnu) stručnost pokreću “show” koji može imati negativne nuspojave i posljedice. I neminovno se dešava da se onaj ko zaista zna bolje i više (veći stručnjak) i ne čuje baš mnogo, a onda istog napušta interesovanje za temu o kojoj više zna i neminovno ga kompanija dugoročno gubi! Zvuči vam poznato? A priznat će te da smo itekako svjedoci tih dešavanja – s tim da mi imamo (gratis) mnogo više izražena takva dešavanja, nažalost ne samo u poslovnom nego i u svakodnevnom životu… Njemačka zove – izgradite nove snove!
Ako ljudi koji nude najvredniji doprinos vašoj organizaciji nisu adekvatno priznati, neće ni ostati duže u takvom poslovnom okruženju. Ili (možda još gore) ostat će i prestati se truditi. Tu dolazimo do jednostavnog pravila sigurno primjenjivog u svim firmama: Kada ljudi ne mogu doprinijeti – predaju se i daju otkaz, ili (pazite sada) – predaju se i ostanu u firmi! Još malo o našem vođi (mozgu): jedan od najvažnijih resursa koje bilo koja poslovna grupa može imati jeste stručnost i znanje svojih članova. Ali, istraživanja pokazuju da čak i kada svi u grupi prepoznaju ko je našeg (nesvjesnog dijela) mozga, a koja će sigurno biti korisna za buduće poslovne, prodajne, ali i životne situacije… i život sa što manje buke:
Postavimo “if-then” planove: Formulisanje planova “ako-onda”, koji pomažu prednjem korteksu – regiji mozga koja nam omogućuje otkrivanje grešaka i analizu konfliktnih informacija – pronalaženje razlika između našeg stvarnog ponašanja i našeg preferiranog ponašanja. To nam je jednostavan primjer našeg vlastitog ponašanja kada dopustimo da nas kolege (ili vlastita djeca) isprovociraju na način da postajemo grubi i agresivni… Uključivanjem ove vrste planova prije nego što uđemo u situaciju u kojoj znamo kako će se donijeti odluka, povećavamo šanse za donošenje optimalnih reakcija. Ako uradim OVO desit će se TO… i onda to napravite, ili ne!
Recite što trebate i zapišite to. Jedna od prilično jednostavnih intervencija je uputiti zaposlenike da se naviknu navesti u pisanom obliku tačno precizne korake koji su doveli do donošenja određene odluke. Također možete napisati iste procese i za vlastito odlučivanje.
Tako će te najjednostavnije uvidjeti i način razmišljanja svake osobe i stišati one glasne i bučne. Ponovo: ovu ideju možete praktikovati i u vlastitom privatnom okruženju – pogotovo sa djecom…
Poticanje analitičke svijesti. Menadžeri bi trebali nagraditi zaposlenike koji otkrivaju nedostatke u njihovom razmišljanju u ispravnom smjeru. U nekim firmama osobe koje otkriju greške u procesima, ostvare uštede i sl. posebno nagrađuju!
Učinivši otkrivanje pogrešaka timskim sportom relaksiramo situaciju, te doprinosimo mogućnosti učenja i povećavamo vjerovatnost donošenja boljih odluka u budućnosti. Napomena: ne odnosi se na državu, političare i naivce koji analizom i srčanošću naprave uštede kao zaposlenici državne administracije, ne shvatajući da su dotakli „osinje gnijezdo mita i korupcije“…
Postavite “bafere”. Donošenje odluka od “vruće” ka “hladno” često zahtijeva svjesnu predanost stvaranju “međuspremnika-bafera” između primanja informacija i odluke o tome kako krenuti dalje… Ohladite se malo prije donošenja bitnih odluka!
Učite. Pokušajte shvatiti one glasne, izučite što prije bitne materije, stisnite i recite pred svima to što treba… Supervizori na sastanku sa menadžerima, menadžeri na sastanku sa direktorima – direktori na sastancima uprave! Ne zaboravite: najbolje ideje dobivaju priliku da se čuju (i provode) i vaši najbolji stratezi se moraju prepoznati, ali stalno nastavljajte učiti i razmišljati…
I ne budite BUČNI!
“Autoritet znanja jednako je legitiman kao i autoritet položaja. Oni koji znaju malo brzi su na jeziku!“ – Peter Drucker
Ostajte mi zdravo! Srdačno Vaš, Emir
