Pivo se proizvodi više od 6.000 godina, a kroz istoriju je korišteno prvenstveno kao lijek, novac, a mnogi su smatrali da je dar bogova i kreirali legende o njemu.
U moderno doba ima ga najrazličitijih, od lagera do ejla, flaširanog u plastičnu, staklenu i limenu ambalažu, ali je i dalje jedno od omiljenih pića mnogih. Međutim, uprkos dugoj tradiciji, ali i naizgled jednostavnim sastojcima, tehnologija pravljenja piva je jedna od najkomplikovanijih, iako je vjekovima usavršavana.
Pivo se pravi od sljedećih sastojaka – voda, hmelj, žitarice i kvasac. Naime, iako sva piva imaju isti sastav, kombinacija sastojaka, vrijeme njihovog dodavanja, temperatura određuje kakvog će ukusa, boje i konzistencije biti ovaj napitak.
U početku, tokom Sumerskog carstva, pivo se pravilo od hljeba koji se fermentisao u vodi, a zatim se dodavao med i različite biljke. Ovu tehnologiju preuzeli su Vavilonci, Egipćani, dok su Rimljani ovaj recept otkrili germanskim plemenima, koja su ga usavršila i među prvima uvela žitarice u proizvodnju.
Od tada pa sve do današnjih dana, proizvodnja piva spada u tehnologije vrenja, gdje kvasac prevodi šećere u alkohol. Prvi korak ovog procesa se sastoji u miješanju slada (ječmenog slada) i vode, a zatim stupa filtracija i odvajanje tečne faze, kojoj se prilikom zagrijavanja dodaje hmelj radi specifične arome.
Nakon kuhanja sa hmeljom pivo se hladi i dodaje mu se kvasac da bi šećeri prevreli u alkohol, a zatim dolazi do odvajanja primjesa od piva i slijedi flaširanje.
Iako je svaka sirovina bitna u ovom procesu, posebno voda koja čini 90% piva, od žitarica najčešće se koristi ječam, koji pored kvasca i hmelja, određuje boju, ukus i gustinu piva.
Ječam je odgovoran i za sadržaj minerala u pivu, jer je bogat magnezijumom, selenom, bakrom, hromom, cinkom, kalcijumom.
Kvasci koji se koriste u proizvodnji piva, određuju njegovu vrstu, a bogati su vitaminima B grupe, kao i mineralima, te od njih zavisi nutritivna vrijednost piva, odnosno ovom napitku daju sve ove korisne sastojke.
Hmelj je možda najvažniji sastojak jer je zaslužan za specifičan miris i ukus, a služi kao prirodni konzervans. Taninske materije pivu daju karakterističnu “biljnu” aromu, dok su kiseline (humulon) zaslužne za gorčinu. Neka piva, kako bi postigla prepoznatljivu aromu praćenu prijatnom gorčinom i osvježavajući ukus koriste čak tri vrste hmelja u proizvodnji.
Iako je pivo bogato hranljivim materijama, ne sadrži masti i ima nizak procenat proteina, treba u njemu uživati odgovorno tokom cijele godine.
