Autor: Jelena Knežević Vlahović, konsultant za razvoj kompanija, timova i pojedinaca, JKV Organization Development Consultancy
U prošlom broju pisala sam o lideru u svakodnevnom životu. Nadam se da ste pritisnuli onaj taster s kojim nastavljate putovanje ka daljnjim spoznajama i, ako je tako, želim vam dobrodošlicu u još jednu kolumnu. Danas sam odlučila da malo detaljnije podijelim misli u vezi sa izgledom jednog lidera jučer, danas i sutra… Na 9. FMCG Summitu Beograd sam detaljnije, iz svog iskustva, govorila baš o tome. Rekla bih da je mnoge zanimalo…
Dobra vijest za sve vas koji niste bili tamo je da je to bio samo kratki uvid u put lidera, a da nam sada tek slijedi zajedničko putovanje na kome ćemo sagledavati liderstvo iz različitih perspektiva – kroz tekstove, razgovore i radionice.
Lider vidi – tim ostvaruje
I evo nas na prvoj stanici. Danas ću pisati o tome kako kao lideri polako, ali sigurno, postajemo sve svjesniji sebe i svoje okoline i kako se kroz taj proces mijenja i naš utjecaj. Moderna nauka je dokazala da nam je priroda dala mogućnost adaptacije i kognitivnog razvoja sve do starosti. Životne okolnosti sve su izazovnije, uloge složenije, a zadaci sve kompleksniji. Upravo spoznaja o sebi, preispitivanje i samoanaliza omogućuju nam da se nosimo sa tim.
Kao lideri, htjeli mi to ili ne, prirodno utječemo na ljude koje vodimo. Ako smo razvojno korak ispred svog tima, naš utjecaj će biti pozitivan i donositi radost zaposlenima i materijalnu i reputacijsku korist kompaniji i različitim stejkholderima. Ali, ako razvojno nismo na potrebnom nivou, na žalost, moguć je i obrnut slučaj. I zato je dobro da, razvijajući se od svoje prve uloge nadalje, možemo u vođenju ljudi da postanemo sve bolji i bolji. Bolji u odnosu na sebe jučer. Sposobniji da rješavamo sve kompleksnije probleme, uz pomoć ljudi koje vodimo, i to vizionarski i empatično. To je dobra vijest (za sve nas – za nas koji smo lideri i za one koje lideri vode), jer lider kreira realnost svog tima. Ono što lider vidi, tim ostvaruje.
Ovo nije nikakav mit, niti ideal, ali se ne može postići bez velikog truda, spremnosti na mijenjanje i stalnog rada na sebi.
Ako smo iole iskreni prema sebi, svi se mi svakoga dana, igrajući različite uloge, oblačimo u kostime raznih veličina i boja… Uskačemo u uloge poslovnih ljudi, majki, očeva, prijatelja… Svima nam je napisana poneka uloga… I sve te uloge, također, imaju svoju veličinu u različitim periodima života.
Svi mi u jednom trenutku naših života spakujemo sve svoje snove i ambicije i krenemo u takozvanu karijeru ili put profesionalnog razvoja… I ne znamo na početku kako će taj put tačno izgledati, ali nekako zamislimo cilj… I često vidimo sebe na nekom vrhu (ma šta to značilo svakome od nas)… Vidimo neke ljude koje inspirišemo ili nas slijede… Vidimo egzistencijalnu sigurnost i ugodu… Vidimo respekt kolega, struke, mjesto na društvenoj ljestvici i sve te stvari od kojih neke i ne smijemo ni sebi da priznamo na glas. Naš ego nas vodi naprijed iz sve snage, prvo impulsivno, nespretno i naivno, a onda mislimo da smo sve bolji, mudriji, jači i da baš znamo šta radimo… Tako je bilo i sa mnom. Sad znam, a u početku nisam znala. Zato sam odlučila da neću mnogo da pričam o knjigama i da citiram majstore zanata u području poslovne edukacije na temu liderstva, već ću da vam ispričam priču o liderstvu kroz sopstveni primjer. Da biste mogli lakše da me pratite upotrijebit ću svima poznate konfekcijske brojeve – S, M, L…
Odijelo kod krojača (S) – premijera
Došla sam na prvu rukovodeću poziciju veoma brzo poslije fakulteta. Jer, tako sam i planirala. Imala sam veliku želju i veliko srce. Otprilike sam znala očekivanja i ciljeve kompanije… Moj „S“ kaputić bio je skrojen po mjeri mojih tadašnjih dometa. Mogla bih reći da sam mislila da sam u potpunosti svjesna barem sebe – vrijeme je pokazalo da je to, ipak, bila samo sopstvena projekcija, a ne slika sebe u ogledalu. Samo želja, bez svijesti o vlastitim vrlinama i manama. Drugi ljudi – ko su oni? O njima nije bilo ni pomisli. Kako me vide, doživljavaju… Koliko sam utjecala, ili vodila, o tome nisam uopće razmišljala. U mojoj dragoj, toploj organizaciji-porodici, bilo je sigurno i ugodno. Bilo mi je važno da sam krenula, da mogu da učim i da mislim da je sve to prava stvar… Nije me ništa moglo zaustaviti, mislila sam. Sada kada se vratim u to razdoblje shvatim koliko je još stepenica trebalo prepješačiti da dođem do toga da budem to što jesam i da samo tako i prirodno vodim, kreiram i postavljam… Vjerujete, da mi je tada to neko rekao -sigurno se ne bi našao na listi mojih najboljih prijatelja, ali vrijeme je pokazalo da je upravo tako. Nesvijest o tome da se nešto može promijeniti, a da mi ne ide ne ruku, dovela je do prvog neprijatnog iznenađenja.
Struktura bezgrešnog kroja (M)
Moje toplo gnijezdo se utopilo u novo silno i snažno okruženje, gdje je pobjeda jedini imperativ. Morala sam da naučim da se borim za sebe i to iz slabije pozicije, da naučim kako da me čuju i kako da zauzmem svoj prostor. Nije bilo prijatno, ali sam željela da uspijem. Prva učenja i prve pogreške bile su mi potrebne da krenem dalje, a za to mi je stari kostim bio tijesan. Ipak, dočekala sam službenu probu M kostima i svidio mi se, jer je bio nešto komforniji… Činilo mi se da ima više prostora, da se lakše krećem i da je upravo to ono što sam zaslužila… Kaputić veličine M. U tom razdoblju shvatila sam da da bi otisak mojih stopa bio dublji moram bolje i jasnije da postavljam pravila, da me tako lakše ljudi razumiju i prate. Počela sam više da razmišljam o tome kako da se uklopim – da se uklopim u organizacijski pazl… Da budem jedan od menadžera na koje niko neće imati primjedbe… neko ko ne griješi, neko koga slijede… Izgledalo je prilično logično sve to… Ali, nisam shvatila gdje sam sebi postavila najveću zamku – ne griješiti je bio jedan od uslova za bezgrešnog menadžera/lidera… u mojoj glavi. A baš to je bila moja najveća greška iz razdoblja M, jer sam već u mom M kaputiću doživjela prve spoznaje o važnosti učenja iz grešaka, o dozvoljavanju pogreške i samom sebi, pa i drugima… Zato su pravila čudo… i puno pomažu. Struktura je baš tada taj prijatelj iz tame koji ti samo uzvikne: „Osloni se na mene… Ja ću ti pomoći!“. Poslovnim rječnikom to bi bile procedure, pravila, jasno postavljeni ciljevi, bonusi, malusi i sve što ide u to… Veoma mi je prijalo da uređujem – to je jače od mene i stvorilo je osnovu za dalje, više i jače.
Odijelo u džungli (L)
Zov divljine pozvao me da moj znatiželjni um uskoči i u L ambalažu… O kako je dobro, ugodno lijepo, komforno i široko… Okruženje je internacionalno, napredno, ogroman izvor znanja i učenja, ali i velikih zahtjeva za rezultat. Moj život i mogućnosti činile su se neograničene i sve ljepše… Ovdje je sve tako brzo, svi se takmiče, svi žele samo ciljeve, poneki su spremni preko leševa do zvijezda… Hm, da li je ovo moj idealan konfekcijski broj? Možda i nije bio, ali uvjerila sam sebe u potpunosti da je baš tako… Brže, više i jače, brže, više i jače, pa još jednom tako… Uspjehu nema kraja, a ja sam posebna sretnica koja baš to može! Da, sada razumijem od kuda dolazi rezultat, savršeno znam šta i kako moram i mogu postići, a takmičar u meni drogiran je od sreće… To je to… U meni sve pleše i pjeva, jer pronašla sam idealno okruženje, idealan konfekcijski broj… Ovdje se takmiči i ta trka nikad ne prestaje… Konačno me i svi slijede… Onoliko ludo koliko ja vjerujem u svoje takmičarske i pobjedničke sposobnosti, tako me oni slijede i sve bolje i sve brže i sve jače… To je to, o tome sam sanjala kad sam krenula. Da, cijene me, da pripadam, da imam novac, da imam veliki utjecaj… Pa ima li bolje od toga?! Ja sam carica…
Previše sigurna da sam uvijek u pravu, ne dam na sebe i jako držim do svog integriteta. Pretjerano vjerujem u svoju snagu i izdržljivost i ne dovodim u pitanje ispravnost svoga mišljenja. Previše je uspjeha u predugo vremena. Nema prave konkurencije, niko nije ni blizu… Nema preispitivanja, jer imam tim, a tim uvijek ima rezultat. Drugi ne razumiju da je pobjeda najvažnija, ne mogu da prate taj oštri tempo moga tima, jer su slabi. Kako ne razumiju da je rezultat ultimativni cilj… Nema većeg cilja od toga… A onda odjednom pojavilo se pitanje… Ima li tome kraja? I šta kad dođe kraj godine i sve ponovo podesimo na nulu… I šta opet i koji je smisao… Ionako, sve radi i bez mene i to polako prestaje da bude izazovno.
Kako da motivišem ostale, ako i na trenutak posumnjam u nove pobjede… Ali, sve je isto… Znam kako pobijediti i imam ogromnu lojalnost onih koji me slijede… Za one koji ne razumiju me nije briga. E, pa, mora te biti briga, jer svaki tim je dio većeg tima. Ko to ne shvata, mora da ide dalje da nauči…
Dugo sam stajala tu tražeći novi smisao… I sada ni ne znam kako je izgledao taj dan kad se odnekud preda mnom stvorilo novo odijelo.
Odijelo bez krojača (TU)
Pogađate, taglia unica je nova veličina… Samo sam ušetala u njega i shvatila da sve dobija smisao. Cijeli taj put, sve te uloge, usponi i padovi – razvoj spoznaje… Uloge su tu da kroz njih učimo i idemo dalje. Djela ostaju da nas po njima prepoznaju, a vještine i iskustvo da se dijeli onima koji žele da uče. Liderstvo je sposobnost da kroz ljude i zajedno sa njima utječemo da stvari budu bolje.
I zato sam sretna što sada mogu da dam najbolje od svog znanja i iskustva drugima. Mogu da utječem još više i na neke druge načine, mogu i dalje se takmičim, ali sada jedino sa samom sobom i idem dalje… Kada sam uživala u svom L izdanju nisam niti razmišljala da ovakvo nešto postoji!
I zato nastavljam da učim kako bih i dalje mogla da utječem, da širim svijest o razvoju, o snazi lidera, o važnosti vođenja i o tome da ne možemo stati… I da me sada pitate šta će donijeti sutra – ja ću se samo nasmijati, jer nisam proročica, ali se unaprijed radujem tome što će doći. Jer do tada još ću ponešto spoznati i naučiti gledajući svoj odraz u ogledalu.
