Autorica: Sandra Rapo, autorica Employee Wellbeing programa i certificirana trenerica
Edukacije su cjeloživotni proces prenošenja životnih i radnih iskustava, znanja, vrijednosti u svrhu obogaćivanja nivoa i kvaliteta razvoja ljudske civilizacije. Primarno, edukacije počinju u porodici, a kasnije ih nadograđujemo kroz razne socijalne i društvene sisteme kojima pripadamo. Proces sticanja znanja, umijeća i navika, razvoj mentalnih, emocionalnih, fizičkih i moralnih kapaciteta, razvijanje kritičkog mišljenja, kreativnosti, slobode izražavanja i rješavanja problema je dinamičan, i zato ga ne smijemo ignorisati. Jer, kao i kod većine stvari koje zanemarujemo u životu (zbog nedostatka kapaciteta ili resursa poput vremena i novca), one nam se često vrate nevjerovatnom brzinom i s ozbiljnim posljedicama.
Jeste li znali da živimo u epohi u kojoj se većina naučnih studija dopunjuje važnim, izmijenjenim parametrima na sedmičnom nivou? Kako smo došli do ovog suludog trenda i tempa? Šta se to sve ubrzalo? Kretanje planete Zemlje i planetarnog sistema u svemiru? Naše stvarno vrijeme koje živimo i koje nam, bez sumnje, sve brže ističe, poput pijeska u peščanom satu? Tehnologije i vještačka inteligencija? Da, sve se mijenja – pa tako i potreba za novim sistematizacijama radnih mjesta i obrazovnim profilima kadra. Doškolovavanje i prekvalifikacija postali su imperativ današnjice, a time i značaj edukacije i kontinuiranog obrazovanja – neophodnost.
Zašto su edukacije važne? Prvenstveno, one potiču osjećaj vrijednosti i samopoštovanja kod zaposlenika. Sekundarno, stečena nova znanja, proširena područja stručnosti i stečene vještine utiču na lični rast i razvoj pojedinca, povećavaju njihovu otpornost na nove procese i oblike rada, podižu nivo produktivnosti, motivacije, lojalnosti i, ne manje važno, zadovoljstva korporativnom kulturom.
Nažalost, praksa u Srbiji pokazuje da se veliki broj edukacija za zaposlene svodi na pasivno pohađanje – bez provjere od strane menadžmenta ili jasnog utvrđivanja napretka pojedinaca ili timova. Čast izuzecima – kroz rad s HR profesionalcima uvjerila sam se da takvi ipak postoje. Nakon COVID-krize, HR profesionalci imaju izuzetno težak zadatak – odabrati najadekvatnije programe koji će motivirati i transformisati zaposlenike kako bi dostigli svoj puni potencijal – poslovni i lični.
Iskustva mojih klijenata pokazuju da HR menadžeri teško „nagovaraju“ zaposlenike da je određena edukacija za njih neophodna. Najčešći izgovori su nedostatak vremena jer će „izgubiti“ nekoliko sati ili čitav radni dan, a posao ne može čekati i niko ga neće završiti umjesto njih. I to je istina. Osim ako nemate svijest da je prisustvo edukacijama – u koje je vaša kompanija investirala – vrsta dodatnog uvažavanja i nematerijalnog priznanja. Mnogi to nesvjesno odbijaju, time propuštajući priliku da postanu bolja verzija sebe – posebno u profesionalnom smislu. Dobrom organizacijom vremena i radom po prioritetima sve je moguće – osim ako vam NEODLAZAK na edukacije ne služi kao izgovor da pokažete šefovima koliko ste vrijedni, požrtvovani, nezamjenjivi. U ovako dinamičnom vremenu, svaka osoba koja nije svjesna vlastite zamjenjivosti i značaja rada na sebi – na korak je od ispadanja iz poslovnog sistema i industrije. Jer dok oni „čuvaju“ svoje radno mjesto, drugi ovladavaju novim znanjima i tehnologijama – i postaju savršena zamjena.
Zato je moja poruka poslodavcima – ulaganje u lični razvoj zaposlenih kroz soft skills najisplativija je investicija kompanije, na čiji se povećani ROI može dugoročno računati.
U Srbiji se obrazovni sistem suočava s izazovima poput nedostatka savremenih metoda učenja i ograničenih resursa. Ipak, zahvaljujući privatnom kapitalu društveno odgovornih kompanija, postoje primjeri uspješnih inicijativa za obuku mladih u digitalnim vještinama, koje su sve traženije na tržištu rada. Praksa i istraživanja pokazuju da su obuke za zaposlene većinom usmjerene na hard skills (liderstvo i tehničke vještine), dok su obuke za lični razvoj (soft skills) manje zastupljene.
Prema dostupnim statistikama, Srbija izdvaja oko 4% BDP-a za obrazovanje – ispod prosjeka EU. Finska i Danska ulažu preko 6%. Srbija ima potencijal da unaprijedi edukativni sistem, ali je potrebna veća svijest o benefitima za pojedinca, kolektiv i društvo.
Najtraženije teme u edukaciji zaposlenih:
-
Hard skills tehnološke vještine: programiranje, analiza softverskih podataka, CRM i upravljanje IT sistemima.
-
Soft skills: komunikacija, timski rad, emocionalna inteligencija, upravljanje konfliktima, prevencija sagorijevanja i liderstvo.
-
Adaptabilnost i inovativnost: ključne su vještine kako tržište rada postaje sve zahtjevnije.
-
Upravljanje projektima: sve traženija oblast, uz deficit stručnjaka.
HR menadžeri suočavaju se s izazovima prilagođavanja brzim promjenama na tržištu rada, razvijajući strategije za povećanje efikasnosti, produktivnosti i zadovoljstva korporativnom kulturom.
Svjetski trendovi ukazuju na važnost „soft skills“, mentalnog zdravlja i prevencije sagorijevanja na poslu.
Mindfulness i mentalno zdravlje na poslu
Mnoge kompanije uvode mindfulness programe u edukaciju, kombinujući upravljanje stresom, otpornost i rad pod pritiskom u zahtjevnom okruženju.
Obuka iz emocionalne inteligencije
Sve važnija komponenta organizacijske kulture – omogućava bolje razumijevanje sebe i drugih, poboljšava komunikaciju, atmosferu i radnu efikasnost.
Programi za prevenciju burn out-a
Sve više organizacija razvija programe kako bi prevenirale sagorijevanje zaposlenika.
Integracija softverskih alata za podršku mentalnom zdravlju
Tehnologija se koristi za pružanje pristupa aplikacijama za mindfulness i meditaciju – s ciljem smanjenja stresa i povećanja fokusa.
Treninzi otpornosti na stres
U posljednjim godinama sve popularniji – fokus je na razvoju otpornosti, zahvalnosti i empatije, pomažući zaposlenicima da se bolje nose sa svakodnevnim izazovima.
Ovi primjeri pokazuju kako kompanije prepoznaju važnost soft skills i mentalnog zdravlja. Ulaganje u programe koji razvijaju emocionalnu inteligenciju, mindfulness i prevenciju burn out-a ne poboljšava samo dobrobit zaposlenika, već doprinosi i većoj produktivnosti i angažovanosti. Struka očekuje da će ovi trendovi i dalje rasti, baš kao i primjena vještačke inteligencije u našim životima.
Roboti nas mogu zamijeniti u nekim aktivnostima – i pomoći nam. To je korisno, ali i opasno ako vozimo kroz život na “autopilotu”. Jer ono što oni ne mogu jeste razumjeti moć sinhronizacije ljudske duše i uma u namjeri da živimo…
