Svaki tip primarne proizvodnje zahtjeva dosta ulaganja i truda i svaka ima svoje specifičnosti. Ako malo bolje izanaliziramo omjer rada, truda i troškova naspram zarade evidentno je da proizvodnja mlijeka ima veliki disbalans ulaganja i otkupne cijene sirovog mlijeka, to jest farmerove zarade. Proizvodnja koja kod poljoprivrednika jedva pokriva osnovne troškove rada ne može imati razvojni karakter.
Između 13 i 15 hiljada registrovanih porodičnih gazdinstava i obrta kod nas svakodnevno daje hiljade litara mlijeka i pozicionira ovaj sektor u one sa najvećom realizovanom vrijednošću, od oko 300 miliona KM godišnje. Priča i fokus u proizvodnji mlijeka uvijek se svodi za farmere, razumljivo ono najbitnije, na otkupnu cijenu sirovog mlijeka i onu za stočnu hranu. Očito je onda da kvalitet mlijeka nije problem sa kojim se proizvođači susreću.
Za nekoga ko “preuzme” tuđi rad i trud kaže se “da je na kraju posla samo pokupio kajmak“. Zvuči nepravedno, ali tako je i u proizvodnji mlijeka. Da to pojednostavimo primjerom, stočar je taj koji sav svoj trud i sredstva uloži u proizvodnju mlijeka. Od uzgoja krava, produkciju stočne hrane, ishrane, brige o zdravlju krava, kvalitetu mlijeka i procesa mužnje, da bi na kraju dobio litar mlijeka. Nagrada za sav trud je minimalna otkupna cijena, odnosno: jedan litar sirovog mlijeka od oko 0,50 do 0,57 kf/l u prosjeku.
Upitno je i to kako i kod svih drugih prehrambenih proizvoda, što “skaču” prodajne i otkupne cijene opravdane poremećajem na međunarodnom tržištu, poskupljenju sirovina i slično. Cijene stočne hrane su porasle, a to je osnova proizvodnje mlijeka. Nafta ponovo bilježi nerealno visoka poskupljenja, ali unazad nekoliko godina otkupna vrijednost mlijeka i dalje ostaje ista za farmera. U trgovinama ipak prati trend poskupljenja pa makar to bio i onaj minimalni.
Od frame do stola mlijeko prođe proizvodno – tehnološki proces koji uključuje stočare, registrovane otkupljivače, mljekare i na kraju prodajne objekte preko kojih mlijeko najčešće stiže do krajnjih potrošača. U tom lancu svako za sebe uzima dio kolača, tačnije zaradu. Sa ekonomskog aspekta, imajući u vidu otkupne i prodajne cijene, postotak PDV-a, visinu marže trgovaca, vrlo je jednostavno onda doći do odnosa ko i koliko tu zarađuje.
Pitanje je koliko je realan i pravedan ovakav omjer zarade na jedan litar kravljeg mlijeka: farmer 27,4%, otkupljivač 50,8%, trgovac 8%, a država 13,8% !? Razumljivo je i to da svi akteri u ovom procesu imaju svoje troškove. Neki od njih su održavanje, električna energija, radnici, transport i brojni drugi, ali to se ne može nikako usporediti sa uloženim trudom i radom poljoprivrednika koji za 0,50 kf proizvodi jedan litar, čija je cijena u marketima i od 1,50 kf/litru?
Rentabilna proizvodnja mlijeka podrazumijeva da farmer pokriva sve troškove i da na kraju ima određenu zaradu, odnosno da je cijena koštanja proizvoda manja od prodajne vrijednosti istog. Nažalost kod većine farmera to je obrnuto. Tek uz premiju za mlijeko mogu pokriti sve troškove i nešto zaraditi. Tako je već godinama unazad i nema govora da se može govoriti o razvoju i unapređenju mljekarstva sa trenutnim otkupnim cijenama i koeficijentima za premiju u Bosni i Hercegovini (0,29 kf u FBiH i 0,25 kf/l u RS) kako je to bilo u prethodnoj godini prema Pravilnicima.
