Piše: Antonio Zrilić
U ovoj kolumni bih spomenuo nekoliko stvari koje naizgled nemaju veze, ali su dosta povezane. Često čujemo da je teorija jedno, ali praksa je sasvim nešto drugo. Ili, u teoriji je to tačno, ali u praksi to funkcioniše sasvim drugačije. I tome slično.
Studentska pitanja
Da najprije riješimo teoretski dio. Prvo, kada spomenemo teoriju, onda pomislimo na edukaciju, škole i fakultete. Tamo se uči o teorijama, modelima i konceptima. Moramo znati da je svijet oko nas (i ovdje ne mislim samo na poslovni svijet) toliko kompleksan da, kada bismo postali svjesni svih informacija koje svake sekunde dolaze u naš mozak, vjerovatno bismo izgubili razum. Isto tako znamo i da ljudski mozak troši trećinu ukupne energije organizma. Iz ovih razloga on (mozak) pribjegava donošenju odluka na osnovu modela stvorenih na osnovu prethodnih iskustava i na taj način nastaju teorije. Neke od veoma pronicljivih teorija grčkih filozofa, koje su se činile čisto teoretske (kao Epikurovo učenje da se svijet sastoji od atoma), pokazale su se kao veoma praktične i nadasve tačne.
Nema mnogo ekonomskih fakulteta u Hrvatskoj na kojima se proučava tematika (da ne kažem problematika) upravljanja lancima snabdijevanja (Supply Chain Management), i ja imam čast da predajem na jednom od njih. Kada smo prolazili lekciju vezanu uz upravljanje zalihama, jedan francuski student je pitao: “Zar su zalihe, zaista, tako velika stvar?” Naime, aludirao je na to da smo potrošili proporcionalno dobar dio predavanja na upravljanje zalihama, a i radili smo i proučavali simulaciju lanca snabdijevanja kroz poznatu igru Beer game. Odgovor je bio – Da! To je stvarno jedna od najvažnijih stvari u poslovanju.
A sada praktična primjena…
Druga stvar o kojoj ću pisati je praksa kojom ćemo objasniti zašto mislim da je upravljanje ili još bolje balansiranje zalihama najvažnija stvar u poslovanju svake trgovačke ili proizvodne firme. Kao što se teorija o atomima, nakon razvoja mikroskopa, pokazala kao istinita i u praksi, tako i u dijelu teorije o upravljanju dobavljačkim lancima i zalihama, koju predajemo studentima, ima svoje korijene u praksi.
U sklopu godišnjeg obilaska klijenata uvijek se mogu čuti zanimljivi detalji i između redova vidjeti kakvi nas trendovi očekuju. Ali, isto tako možemo napraviti validaciju i potvrdu nekih prognoza i tvrdnji. Tako sam iz prve ruke od jednog klijenta čuo kako je protekla vrlo zanimljiva 2022. godina u praksi. Naime, svi se sjećamo ogromnih nestašica i dugačkih rokova isporuka za skoro sve materijale, komponente i proizvode. To je rezultiralo time da su inventivni rukovodioci nabavke pronalazili razne načine da dođu do robe. Uglavnom se radilo o tome da su naručivali iz raznih izvora (od više različitih dobavljača) i dovijali se na razne alternativne načine da proizvodnja ne stane. Međutim, kako god bilo, rokovi isporuke su bili po šest mjeseci i duže.
Nakon što je prošlo šest mjeseci i roba je počela stizati u skladišta, nivo zaliha je narastao na dvostruko od onoga što je potrebno za normalno odvijanje proizvodnje. Nedugo zatim, polako su stizali i rokovi plaćanja za tu robu, što je, prirodno, dovelo do panike u finansijama ovog klijenta. Ono što je dobra vijest jeste da se panika zadržala samo u finansijama – budimo iskreni, u opisu posla finansija je da paniče. Direktor je ostao miran, sazvao sastanak i napravio plan. Napravljen je zaokret u saradnji s najvećim dobavljačima i dogovoreno je da se pređe na novi način upravljanja zalihama, koji se u „teoriji“ zove Upravljanje zalihama od dobavljača (Vendor Managed Inventory – VMI). U ovom aranžmanu dobavljač drži određenu količinu zaliha u svom skladištu i brine se da zaliha ne manjka, a s druge strane nema udara na likvidnost u talasima, već je moguće planirati cash-flow.
Nostradamus i planiranje
Drugi primjer iz prakse odigrao se početkom prošle godine na projektu na kojem sam radio s klijentom koji je imao inverzan problem gore spomenutom – nedostatku i produženim rokovima za materijale. Naime, on je imao teškoće s kapacitetima i pravovremenim isporukama kupcima. Analizom procesa vrlo brzo smo došli do zaključka da je problem u prodaji po poslovnicama koje su se više ponašale kao evidentičari nego kao prodavci. Oni su primali narudžbe kupaca i prosljeđivali ih u proizvodnju, umjesto da su isporučivali iz svog skladišta. Kada smo ih upitali zašto ne naručuju veće količine u svoje skladište i onda isporučuju kupcima po njihovim narudžbama, dobio sam odgovor da oni ne mogu prognozirati šta će pojedini kupac naručiti.
Kada smo im rekli da ćemo im onda mi reći šta će kupci tražiti u 80% slučajeva, oni su me gledali kao: “Ma pusti ga, samo se hvali.” Oni, naime, nisu čuli za italijanskog gospodina Pareta i njegovo famozno “teoretsko” pravilo 80/20, koje kaže da dvadeset posto artikala čini osamdeset posto prodaje. Na osnovu ovog pravila može se planirati dobar dio narudžbi, a samo one koje su specifične i manje predvidljive (čitaj: rjeđe se naručuju) završit će kao pojedinačni nalozi u proizvodnji. Nakon što smo implementirali ovaj sistem, svi su bili zadovoljni – proizvodnja, prodaja, kupci i uprava.
Američki general i kasniji predsjednik Dwight Eisenhower rekao je: “Planiranje je sve, a planovi su ništa.” Želio je reći da je teško pogoditi šta će se dogoditi u budućnosti, ali je veliki propust ako ne pokušamo. Mi znamo da nećemo tačno prognozirati i znamo da je svim prognozama zajedničko to da su sve pogrešne, jer čak i najbolje kompanije na svijetu imaju tačnost prognoza između 40% i 75%. Međutim, to ih ne sprječava da i dalje planiraju.
Spomenuti klijent podsjetio me na moj članak od prije godinu i više dana, u kojem sam napisao: “Budite oprezni s gomilanjem zaliha, jer nikada ne znate kada će vam gotovina ponovo postati najbolji prijatelj.” Neko će pomisliti da je sada lako reći „govorio sam vam“ i poslije bitke biti general. Sjetimo se samo Nostradamusovih proročanstava za koje znamo da su dosta maglovita i dvosmislena i da ih je najlakše protumačiti naknadno kada se već dogode. Na kraju smo se složili da je teško predvidjeti što će se dogoditi, ali da imamo dovoljno iskustva iz prethodnih sličnih situacija da možemo dizajnirati moguće modele i scenarije te se pripremiti za razne situacije kako bi amortizirali nepredviđene i „teoretske“ situacije.
