Prema navodima RTS-a, bijeli luk je u Srbiji čak 70% iz uvoza, a Slobodan Vlajić iz Instituta za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu smatra da domaća proizvodnja može donijeti ozbiljan profit.
Vlajić za RTS kaže da su za veće učešće na tržištu, ali i za veću zaradu ključni kvalitetan sadni materijal, udruživanje proizvođača i unaprijed osiguran plasman. Za veću isplativost neophodno je povećati površine i prinose te osigurati zajednički nastup proizvođača na tržištu.
„Pravi prinos koji se ostvaruje na proizvodnim površinama je negdje između sedam, osam, devet, pa čak i deset tona po hektaru kod dobrih poljoprivrednih proizvođača“, ističe Vlajić.
Nedostatak radne snage i sadni materijal
Kao jedan od najvećih problema Vlajić izdvaja nedostatak radne snage, zbog čega su površine pod bijelim lukom posljednjih godina smanjene na između 1.200 i 1.300 hektara. Sadni materijal čini oko 51% ukupnih troškova proizvodnje.
„Ono što je jako bitno jeste da se na samom početku koristi certificirani sadni materijal koji je bez prisustva patogena i koji je sortno čist, jer to je zapravo preduvjet za dobru i uspješnu proizvodnju“, naglašava Vlajić.
Zarada, cijene i kvalitet domaćeg bijelog luka
Govoreći o isplativosti proizvodnje, Vlajić ističe da zarada zavisi od prinosa, tržišne cijene i troškova proizvodnje, zbog čega nije moguće unaprijed odrediti koliku dobit proizvođač može ostvariti po hektaru.
„Pojedinih godina bijeli luk se prodaje za 0,8–0,9 eura, a trenutno 2,2–2,3 eura. To je, da kažemo, velika razlika“, objašnjava Vlajić.
Domaći bijeli luk, prema njegovim riječima, prednost u odnosu na uvozni iz Kine i Španije ima prije svega u kvalitetu i porijeklu. „Naš bijeli luk sadrži 37–38, u pojedinim godinama 39–40% suhe materije“, navodi Vlajić i dodaje da je posebno cijenjen u prerađivačkoj industriji.
Prema njegovim riječima, farmaceutska industrija također je zainteresirana za bijeli luk, koji se koristi u proizvodnji kozmetičkih preparata i suplemenata. Za saradnju s većim kupcima neophodno je, međutim, osigurati dovoljne količine i kontinuitet isporuke.
Plasman i ulazak u trgovinske lance
Vlajić ističe da su za vađenje, sortiranje i sušenje bijelog luka i dalje potrebni dodatni radnici, ali da porodična gazdinstva i upotreba mehanizacije mogu smanjiti troškove.
Malim proizvođačima savjetuje da prije ulaganja osiguraju kupce i razmotre udruživanje, jer veće količine omogućavaju lakši ulazak u trgovinske lance. „Prvo zapravo treba osigurati plasman tog proizvoda. To je najbitnije“, poručuje Vlajić.
Kao najveću prepreku za saradnju s trgovinskim lancima i prerađivačkom industrijom izdvaja nedovoljne količine i nemogućnost osiguravanja kontinuiranih isporuka. „Ako hoćete ući u neki trgovinski lanac, morate imati količinu da biste osigurali kontinuitet“, naglašava Vlajić.
Proizvođačima savjetuje i da unaprijed osiguraju plasman te da prije početka proizvodnje provjere pogodnost zemljišta, jer je, kako ističe, siguran otkup jedan od najvažnijih preduvjeta za ostvarivanje dobiti.
