Vještačka inteligencija u makedonskim kompanijama još je na početku primjene, ocjenjuje autor kolumne. Tehnologija je na dohvat ruke, a pitanje je koliko su firme blizu njene stvarne primjene.
Sastaviti poruku ili prezentaciju uz njenu pomoć je korisno, ali je ozbiljnije pitanje hoće li kompanije zahvaljujući njoj bolje nabavljati, manje bacati robu kojoj je istekao rok i brže uslužiti kupce. Autor se pita i hoće li im od poslovanja ostati više novca.
Odgovor počinje u samoj firmi
Prema autoru, prvo treba utvrditi šta kompanija zna o vlastitom poslovanju i gdje je to znanje zapisano. Nešto je u računaru, nešto u bilježnici, a nešto zna samo čovjek koji u firmi radi dvadeset godina. Taj čovjek zna kada treba naručiti, koji će dobavljač zakasniti i zašto neka akcija neće uspjeti. Kada on ode, s njim odlazi i dio kompanije.
Zato treba početi prikupljati ono što već postoji: podatke o prodaji, nabavkama, zalihama i zahtjevima kupaca, ali i iskustvo ljudi o tome zašto su nešto uradili i kako su riješili neki problem. Od toga se grade korisne baze podataka. To ne zvuči spektakularno, ali je upravo to materijal s kojim vještačka inteligencija može pomoći. Ona, naglašava autor, neće pogoditi šta vlasnik ili uposlenik čuva u glavi.
Ne čekati da sve bude uređeno
Autor upozorava na lako opravdanje: prvo urediti sve, pa tek onda uvoditi novu tehnologiju. Zna se koliko to „prvo“ može trajati. Prođe godina, pa još jedna, a kompanije se i dalje pripremaju za početak. Dobra vijest je da ne mora tako, jer uređivanje podataka i uvođenje vještačke inteligencije mogu ići paralelno.
Dok se priprema teren za veće zahvate, može se riješiti manji problem: ubrzati pripremu ponuda, olakšati obradu narudžbi ili lakše uočiti šta ostaje neprodato. Počinje se tamo gdje su podaci dovoljno dobri, provjerava se šta se dobija i ide se dalje.
Nije dovoljno da vlasnik kaže: „od ponedjeljka radimo s vještačkom inteligencijom“. Treba uključiti ljude, omogućiti im da uče i objasniti šta se želi poboljšati. Potom treba provjeriti da li se posao zaista završava brže i bolje. Autor pita koliko promjena košta i koliko donosi, a bez tog odgovora, upozorava, kompanije lako mogu kupiti još jednu modernu igračku koja će skupljati digitalnu prašinu.
Male i velike kompanije, ista konkurencija
To važi i za malu prodavnicu u naselju i za veliki trgovački lanac. Neće koristiti ista rješenja niti uložiti isti novac, ali i jedni i drugi trebaju ostati konkurentni. Mala firma može se brže prilagoditi, a velika ima više znanja i podataka. Kupac neće čekati da se kompanije organizuju, nego će otići tamo gdje dobija bolju uslugu.
Odgovornost za odluke pritom ostaje na kompanijama, a i dobit i greške su njihovi.
Uloga države i domaći proizvod
Autor smatra da zadatak ima i država. Treba razvijati vlastite centre podataka, dostupne domaćim kompanijama i ljudima koji stvaraju nova rješenja. Na toj infrastrukturi trebalo bi razvijati domaće aplikacije koje će pomagati trgovcima, proizvođačima i uslužnim firmama. Sami serveri to neće učiniti, a potrebni su znanje, ljudi i ambicija za stvaranje vlastitog proizvoda.
Autor pita i zašto bi taj proizvod ostao samo u zemlji. Problemi s nabavkom, prodajom i organizacijom ne završavaju na granici, pa rješenje koje se pokazalo korisnim kod kuće može pronaći kupce i na stranim tržištima. Treba težiti zarađivanju i na onome što se samostalno stvori. Kompanije mogu početi s dostupnim alatima i dok se gradi domaća infrastruktura.
Odakle početi? Od jednog stvarnog problema u firmi, od podataka koje kompanija ima i od ljudi koji znaju posao. Treba probati, izmjeriti i poboljšati. Kompanije su na početku, ali nisu toliko daleko koliko ih može odvesti navika čekanja. Konkurencija, u međuvremenu, neće tražiti dozvolu da ih pretekne.
Stavovi autora kolumne njegovi su lični stavovi i nisu uvijek stavovi redakcije.
