Zašto kupovati domaće: Može li nas korona ujediniti?

Piše: Adis Hasaković

Zvuči pomalo bizarno, ali izgleda da se morala desiti situacija u kojoj nije bilo moguće ništa drugo kupiti nego domaće pa da građani masovno i u potpunosti shvate značaj domaće proizvodnje i poruke “kupujmo domaće”. Kada su granice odjednom postale neprohodne, a tokovi snabdijevanja otežani, police su na kratko ostale dobrim dijelom prazne jer su prije toga bile popunjene u najvećem dijelu uvoznim proizvodima. Domaći proizvođači su vrlo brzo reagovali i stavili sve svoje kapacitete u puni pogon. Desetak dana imali smo neku vrstu “panične” kupovine. Međutim, nedugo potom, situacija na tržištu je normalizovana. To ne bi bilo moguće da domaći proizvođači nisu od ranije imali kvalitetan asortiman i kapacitete koji mogu zadovoljiti potrebe stanovništva. Nije li ovo idealna prilika da se potrošači i proizvođači konačno nađu na istoj strani i podrže bez kalkulisanja jedni druge, na obostrano dobro i na korist države, radnih mjesta, plaća, penzija, zdravstva, školstva i svega što spada u javni interes.

Mediji bi u svemu mogli odigrati presudnu ulogu. Sve ostale kockice su se posložile. Čak su i vlasti konačno progovorile da svi trebamo kupovati domaće. Sada kada su uvozni lobiji koliko – toliko u defanzivi, prilika je više nego povoljna da se napravi preokret. Nije baš normalno da nam 1 milion hektara plodnog zemljišta ostane svake godine neobrađeno, ili da uvozimo sve i svašta dok nam ljudi masovno napuštaju zemlju. Ekonomski patriotizam je u vanrednim okolnostima jedino rješenje kako sačuvati resurse, preživjeti, dobiti snagu i uspraviti se. Situacija je, što se tiče ideje “proizvodimo i kupujmo domaće”, nikada povoljnija.

Zato mislim da je vrijeme za pojačanu komunikaciju. Na svim “frontovima”. Jače. Brže. Kvalitetno. Sadržajno. S ciljem. Da se pobijedi.

Jer, u protivnom, desit će se da će potrošači početi više vjerovati svojim očima nego (domaćim) brendovima. Internet, a pogotovo, društvene mreže su ubrzale, proširile i produbile komunikaciju kao nikada do sada. I vjerovatno će sadržaj i vrijednost komunikacije u formama koje sada teško možemo naslutiti ići još dalje i još dublje. Neće biti dovoljno tek tako kazati “domaće je najbolje”. To će se morati dokazati i (profesionalno) komunicirati. Ko god misli da su nagradna igra, superlativi, i druge “smicalice” rješenje, imat će problem sa plasmanom i rezultatom. Ko god misli da je kresanje budžeta, a to onda znači kresanje komunikacije, rješenje za likvidnost, opstanak i razvoj, snaći će ga teže nevolje. Zatvoriti se u sebe i tražiti da vas drugi razumiju, daleko je od izgradnje povjerenja. A bez povjerenja nema niti emocije niti akcije. Dakle, istraživati pa komunicirati, komunicirati i komunicirati, i tako u krug. Najskuplje istraživanje i komunikacija su oni koji se nisu desili.

Istina, imamo mi previše sistemskih poteškoća koje neće biti jednostavno riješiti. Mada je i u tom smislu kriza šansa. Jer, kako očekivati da potrošači kupuju domaće ako nemaju dovoljno za kupiti bilo šta.

Pad potrošnje je trenutno najveći problem sa kojim se suočavamo. Ljudi ne troše ni približno koliko su trošili prije pandemije. To je trenutno najveći izazov – kreirati uvjete da se stimuliše potrošnja. Smanjiti poreze i doprinose, posebno one na i iz plaće, kako bi se visina plaća enormno povećala. Jer, neke promjene kozmetičke prirode nas neće spasiti. Njemački Ifo Institut prognozira da će najjača privreda Evrope dostići nivo na kojem je bila 2019. tek krajem 2021. ili početkom 2022. godine. Dakle, tek za godinu i po do dvije, i pored ogromnih paketa pomoći privredi. To znači da će naša privreda koja najvećim dijelom ovisi o EU i Njemačkoj, trebati najmanje duplo duže za istu stvar. Moramo stimulirati unutrašnju potrošnju, kupovati domaće proizvode i usluge što više kako bismo se održali na površini. Većina radnih mjesta je spašena mjerama vlasti, neće nam to biti utjeha ako do kraja godine ne povećamo privredne aktivnosti, a one se najbrže mogu podstaći povećanjem potrošnje.

Dakle, subvencije za privredu su dobre ali to će biti nedovoljno, treba subvencionirati potrošnju. Smanjiti poreze i doprinose na plaću i drastično povećati neto iznose plaća da bi ljudi trošili. Dalje, treba nam hitan politički konsenzus i prestanak svih sukoba i svađa kako bismo sve naše snage usmjerili na privredni razvoj. Treba nam dogovor na što je moguće široj političkoj platformi. I na kraju, treba nam agenda, jasan plan – strategija izlaska iz krize. Možemo ga nazvati kako god, ali taj plan mora sadržavati konkretne i reformske mjere koje će nas podići. Još uvijek ima vremena. Možda malo, ali ima.

Svaki onaj domaći proizvođač koji je pokazao empatiju, nije prestao komunicirati, sačuvao ili unaprijedio kvalitet, pokazao je da je dostojan ove utakmice.

Znanje je pokretač svake promjene. O znanju ne mogu samo brinuti kompanije, tu su potrebna sistemska rješenja. Trebaju nam jaki instituti u kojima će se generirati znanje potrebno za razvoj privrede. Država i privreda trebaju upravljati naučno – istraživačkim institutima kako bi bili u stanju pratiti razvoj domaće drvoprerađivačke industrije, građevinarstva, sektora proizvodnje hrane, mašinogradnje, i energetskog sektora. Bedasto izgleda situacija da investiramo u obrazovanje mladih stručnjaka koji ne nalaze posao u BiH i odlaze razvijati strane ekonomije.

Ipak, svijet može bez naših proizvoda, a da li mi možemo bez svijeta? Naše tržište je premalo da bi se živjelo isključivo od priče “kupujmo domaće”. Kada ćemo početi kupovati domaće računare, softvere, bicikle, odijela, cipele, posuđe, itd. Kako stoje stvari skoro pa nikada. Do pojave korone naš trgovinski deficit se mjerio u milijardama. Vjerovatno smanjenog obima, ali sličnog omjera bit će i ove i idućih godina. Svjetski trend je biti u utrci za razvoj novih ekološki prihvatljivih tehnologija. Nas do sada nije bilo u toj priči. Usljed poremećaja lanaca snabdijevanja, otvara se prilika da ovaj naš region postane dio jednog novog sistema. Domaći proizvodi i domaći proizvođači, siguran sam, dobit će novu šansu, da postanu zanimljivi. U ovoj godini će se pokazati koliko smo kao povoljno mjesto za biznis ozbiljni i odgovorni. Sve se mjeri, na sve se pazi. Kompletan ambijent se skenira, pogotovo ljudi. Moguće je da neki od domaćih brendova u takvom novom poretku vrijednosti i odnosa kojeg diktiraju promjene na globalnom planu, zaintrigiraju svjetske igrače. Tada bi domaće moglo postati svjetsko. A takvog potencijala neki naši bosanskohercegovački brendovi imaju. Bio bi stvarno peh da sada posustanu. Dakle, glavu gore, pokažite da ste još u snazi. Moglo bi se desiti da ovuda prođu svjetski poznati skauti koji traže igrače za njihove top lige, a da vas ne bude ni na zagrijavanju.

Da, rezimiramo. Iz svega što nam se u posljednjih pola godine desilo možemo naučiti da koliko proizvodimo toliko vrijedimo.

Zašto je bitno imati vlastitu proizvodnju, sada nam je valjda jasno. Samo ono što sami proizvedemo u krizama poput ove je nešto na šta možemo sigurno računati. Sve drugo može biti na dugom štapu. Zato, uzdajmo se u se(be), i u našu domaću proizvodnju.

U kriznim situacijama odgovorne nacije zbijaju redove i pronalaze rješenja za svoje probleme. Pojednostavljeno, vode se maksimom “hajmo mi uradit’ ono što je do nas”. Ako mi to ne uradimo, teško da će nas se neko sjetiti.

Jer, svako se o sebi zabavio.

Normalne vrijednosti dolaze do izražaja. A logika postaje ponovno nešto čemu se vraćamo. Bila kriza ili ne, važno je proizvoditi. Kada se granice zatvore, i susjedi proglase karantin, jedino što ostaje je zdrav razum.

A on nam kaže “kupujmo domaće” jer drugog možda ne bude više.

Zato, neka nama naših domaćih proizvođača (a i našim susjedima njihovih brendova), i onih koji nas sigurno snabdijevaju, neka nama našeg Klasa, Vispaka, Solane, Sprinda, Hife, Hoše, AS-a, Binga, Bimala, Oaze, Dukata, Bosnalijeka, Violete, Akove, Madia, Sarajevske mljekare, ZIM-a, Megglea, itd.

Ipak, svako zlo za neko dobro. Tako bi se otprilike mogla razumjeti krilatica “kriza je šansa”. Nije sve crno, i korona virus nam je ako ništa proširio vidike. Sa ekonomskog aspekta, neočekivano se otvorila jedna zanimljiva mogućnost za Bosnu i Hercegovinu i cijeli region.

Pandemija je uzrokovala prekid lanca snabdijevanja industrijskim robama iz Kine i dalekog Istoka. Ova nimalo ugodna situacija ukazala je na činjenicu da bi Evropa trebala potražiti alternativna rješenja, a tu je Balkan u prednosti, jer bi mogao postati proizvodna baza za potrebe EU.

A da bi se to desilo, potreban nam je dogovor.

Balkan zapravo hitno treba dogovor. Jer, Balkan se nekontrolisano prazni. Prije nekoliko godina sam napisao da nam je potrebno 100 godina mira, jer je prvih 100 godina uvijek najteže. Može li nas korona ujediniti? Ona nam je zajednička nevolja, a Balkan i mi na njemu tako funkcionišemo, reagujemo na zajedničkog neprijatelja.

E sad, s obzirom na to kakvi smo mi ovdje na Balkanu, jedino ostaje dilema, da li nam je korona dostojan protivnik ili smo mi jači virus od nje.

O autoru: Adis Hasaković je stručnjak za strateško i političko komuniciranje. Vlasnik je firme Media Content Management (MCM) koja se bavi strateškim komuniciranjem, odnosima sa javnošću, edukacijom i kreiranjem medijskih sadržaja. Dugogodišnji je novinar i medijski menadžer sa radnim iskustvom u printanim i elektronskim medijima. Također, napisao je knjigu PRavo na uspjeh – 63 praktična primjera i upute kako do Vašeg PR cilja o tome kako se kreiraju, provjeravaju, provode, i kontroliraju PR strategije.