IN STORE in your country:
BiH   Slovenija   Hrvatska   Srbija   Makedonija  
Povratak na pocetnu stranu  
  B I H Utorak, 20.02.2018 || Ledo inovativniji nego ikada  |   Afrodita, Amor i Grčki jogurt MI99  |  Neumorna potraga za nezaboravnim okusima  |  Bosanskohercegovački brend Violeta svojim proizvodima suvereno osvaja tržišta regije  |   Legende naših ulica. Polo City i Golf City   |  „Glade zimska čarolija“ stigla i u SOS porodice  |  BBI banka i BBI VIP Business Club u Sultanatu Oman  |  Sedamdeset godina sportskih automobila Porsche  |  Nagradna igra BBI banke i Mastercarda: Ključevi automobila hyundai i20 uručeni Adisu Mahmutoviću  |  Voda koja osvaja u Avalonu  |  Građani BiH i kompanija Violeta su najugroženijim porodicama donirali 100.000 KM  |  Ljubitelji čokolade, jeste li spremni za Segredo doce?  |  Kompanija Jaffa poklonila 2000 paketića za djecu korisnika Udruženja Pomozi.ba  |   Carlsberg BH postao oficijelni distributer Erdinger piva u BiH   |  Novogodišnja dm čarolija: sniženja, pokloni i besplatni Viber stikeri u „zimskom ruhu“  |  Dvije hiljade paketića za mališane u BiH  |  Orbico najavio ulazak u Belorusiju i nove akvizicije  |  Deloitte:"Prvi put u povijesti internet je najpopularniji božićni dućan"  |  dm {ZAJEDNO} za radost  |  Kako spriječiti pucanje kose?  |   ||
   

Vedrana Seksan: Šoping centri umiru pjevajući

10.12.2012
Piše: Vedrana Seksan, glumica i novinarka

Spadam u onu generaciju koja se još uvijek sjeća prvih pokretnih stepenica u plavoj robnoj kući koja se zvala Sarajka i koja je iz zraka valjda izgledala kao olimpijska pahuljica, a sa zemlje bila čudo neviđeno. Za one koji su tu prvi put vidjeli pokretne stepenice ili se prvi put vozili na mehaničkom konju ili magarcu,… teško se sada sjetiti. Nije ovo žal za prošlim vremenima. Jer pokretne stepenice posljednjih godina mog sjećanja na nesrušenu robnu kuću češće nisu radile nego jesu. I nisu vodile baš Bog zna u kakav svijet spektakularnog šopinga. I njena spoljašnjost je bila skromna kao i unutrašnjost i za one koji je nisu gledali samo iz vazduha, ona je dugo vremena bila obična prodavnica mješovite robe. A ni magarac više nije radio. Dakle, neću žaliti za prošlošću i tugovati nad tim što se danas na tom trgu uzdiglo novo zdanje. Koje iz vazduha ne izgleda kao pahuljica, ali čije pokretne stepenice (i trake) većinom rade. Sjetila sam se robne kuće jer je to za nas koji smo se oduševljavali mehaničkim konjem bio prvi dodir sa onim što su nam pričali da ima u svijetu. Ti šoping centri u kojima na jednom mjestu možeš kupiti sve.

Ne mogu se sjetiti kada sam prvi put čula riječ butik, ali sam sigurna da se radilo o prodavnici u kojoj je radila naša komšinica i u kojoj se prodavala ekskluzivna robna marka, nedostupna mojoj mami, pretežno potpisana imenom neke beogradske modne kreatorke sa povremenim izletima u svijet uvezene preskupe garderobe. Nikada nisam bila u tom butiku, ali sam uvid u njegovo carstvo imala kroz garderobu naše komšinice koja je kao prodavačica stvari nabavljala povoljno, i još na čekove. Ugašen je gospodski - počeo je rat. Butik je stoga u mom sjećanju stroga ekskluziva. Mjesto na koje se ne ulazi bez gomile novaca. Na kojem je sve mirisno. Skupo. Ekskluzivno. Potpisano. Nedostupno.

I već na prvu sasvim je jasno kako sam ja dijete nekog drugog vijeka. Jer danas su šoping centri posijani na svim mjestima na kojima su mogli biti uglavljeni. Blještavi, novi, dizajnirani, pa opet tako slični neuglednoj plavoj Sarajki. Jer su, suštinski, najzanimljiviji u trenutku kada se tek otvore. Tada sve funkcioniše besprijekorno. Mehanički konji i ljubaznost prodavača. Tada je sve ekskluzivno. Kao butik iz mog sjećanja. Kako vrijeme odmiče, mehanički konji se kvare, prodavnice zatvaraju, otvaraju iste kao i u onom šoping centru sto metara niže, sa istom dosadnom ponudom, a ekskluzivni butici sve više podsjećaju na pijačne tezge. I kvalitetom ponuđene robe i činjenicom da prodavačica sjedi nad deset sa lukom i jedva podigle pogled kada uđete. Od pijace se razlikuju po cijenama. Kirije. Pa samim tim i izložene robe, koja nema onih potpisa kojih se sjećam iz djetinjstva, ali ni onih koje preferira moja kćer, nego naljepnice koje govore da ponuđeno dolazi iz prijateljske Kine ili bliske nam Turske. Kako blijedi sjaj i glamur obećanog raja za kupovinu, tako cijene postaju sve nerealnije. Butici su sve manje butici, a sve više prodavnice mješovitom robom sumnjivog kvaliteta. Gase se preko noći tako da se izlozi oblijepe papirima na kojima piše totalna rasprodaja, a onda samo ostanu bez svjetala i prodavačica, pa samim tim i ćevapa.

Robna kuća koje se sjećam umrla je kao propala aristokratkinja iz nekog romana one Mahler. Sama, neposjećivana, oronula, tužna i hladna. Na brzinu sahranjena i zaboravljena. Savremeni šoping centri umiru u prividu glamura. Uz muziku mehaničkih konja koja se miješa sa pop hitovima sa zvučnika. I sa pokretnim stepenicama koje rade i jedva nose one koji "samo gledaju”. I jedva čekaju novo otvorenje. 

 
 
 
 
back to top