IN STORE in your country:
BiH   Slovenija   Hrvatska   Srbija   Makedonija  
Povratak na pocetnu stranu  
  B I H Utorak, 20.02.2018 || Ledo inovativniji nego ikada  |   Afrodita, Amor i Grčki jogurt MI99  |  Neumorna potraga za nezaboravnim okusima  |  Bosanskohercegovački brend Violeta svojim proizvodima suvereno osvaja tržišta regije  |   Legende naših ulica. Polo City i Golf City   |  „Glade zimska čarolija“ stigla i u SOS porodice  |  BBI banka i BBI VIP Business Club u Sultanatu Oman  |  Sedamdeset godina sportskih automobila Porsche  |  Nagradna igra BBI banke i Mastercarda: Ključevi automobila hyundai i20 uručeni Adisu Mahmutoviću  |  Voda koja osvaja u Avalonu  |  Građani BiH i kompanija Violeta su najugroženijim porodicama donirali 100.000 KM  |  Ljubitelji čokolade, jeste li spremni za Segredo doce?  |  Kompanija Jaffa poklonila 2000 paketića za djecu korisnika Udruženja Pomozi.ba  |   Carlsberg BH postao oficijelni distributer Erdinger piva u BiH   |  Novogodišnja dm čarolija: sniženja, pokloni i besplatni Viber stikeri u „zimskom ruhu“  |  Dvije hiljade paketića za mališane u BiH  |  Orbico najavio ulazak u Belorusiju i nove akvizicije  |  Deloitte:"Prvi put u povijesti internet je najpopularniji božićni dućan"  |  dm {ZAJEDNO} za radost  |  Kako spriječiti pucanje kose?  |   ||
   

Vedrana Seksan: Pomoć, kad ti treba

05.08.2012
 
Piše: Vedrana Seksan, glumica i novinarka
 
 
Prijatelji se, kažu, poznaju u nevolji. A može li veća nevolja biti od toga da ti u sred onih tropskih vrućina koje su uslijedile neposredno nakon sibirskih hladnoća, na sred raskrsnice, na onom semaforu za skretanje lijevo koji traje tri sekunde i kroz čije zeleno svijetlo prođu dva auta, da ti, dakle, tu stane auto. Mislim, može, naravno, ali u tom trenutku jadnom čovjeku koji se topi na plus trideset i sjedi u Golfu dvojki, garantovano ništa gore ne pada na pamet. Uglavnom, on stoji, ostali trube, psuju, granaju rukama i zaobilaze ga. Nije zgodno, priznajem, zaobići tako pozicioniran auto, ali njemu je valjda najgore. Gore nego nama koji se samo topimo. Smeta me ta nesolidarnost. U njoj vidim strašno otuđenje za koje smo se do jučer zaklinjali da se nama nikada ne može desiti. Ne može se nama, govorili smo, desiti da nam čovjek umire na ulici a da mi pored njega prolazimo. Evo – umrlo čovjeku auto, on je očito na rubu moždanog udara, panično telefonira, upalio sva četiri, a mi ne samo da prolazimo, nego još i stajemo na žulj trubeći kao sumanuti. Nisam ja neka sad dobrica dobrić ali, iz mog Francuza ugodno rashlađenog klimom, jednostavno više nisam mogla gledati kao se čovjek pati. Stanem na proširenje i ja upalim sva četiri i krenem. Da guram, ako treba. Da šlepam, ako ima sajlu. Da ga branim, ako ko izađe da ga bije. Prilazim, on priča na telefon. Čekam da završi. Ne prisluškujem, ali je jasno da priča sa BIHAMK-ovim službenikom. Daje registraciju, lokaciju, kaže ne zna šta je. Nešto puklo. Ne traži majstora. Samo nekoga da ga odvuče. Onda malo šuti. Pa, kaže da nije član. Po načinu na koji mu se mijenja ionako izgubljeni izraz lica shvatam kako neće ići tako lako. Pa koliko, pita. Pedeset maraka, ponavlja. Pedeset maraka, ponavlja još jednom. Čekajte, a šta je sa onim što plaćamo u sklopu registracije. Onom cifrom koja bi nam trebala obezbijediti jednu pomoć godišnje. Ništa. Pa dođite, kaže nakon pauze. Platit ću. Šta da radim, sad kad sam nemoćan. Još malo šuti, a ja zamišljam službenika u klimatiziranom uredu koji odgovara na pozive i kojeg se malo tiče to što čovjek stoji na sred ceste. Potpuno izgubljen. Potpuno mokar. I potpuno nemoćan. Nekako zamišljam sebe. Ubijeđenu da sam sa onih osam maraka koje sam pri registraciji vozila dala obezbijedila to da mi jednom, zlu ne trebalo, dođu i pomognu. Očito sam se jako prevarila. Čak sam prije nekoliko dana, sasvim slučajno, na radiju slušala objašnjenje kako je tih osam maraka upravo za to namijenjeno. Očito sam jako u krivu. Nudim čovjeku svoju pomoć, on se zahvaljuje, kaže da će doći, da ne treba. I ne odolijeva da ne prokomentariše kako je strašno to što će mu, povrh svega, još i naplatiti nešto za šta je bio siguran da ima pravo. Kažem da mi je žao. On se još jednom zahvaljuje. Ja odlazim u svoj auto. On ostaje da čeka. Sasvim sam sigurna da postoji objašnjenje za šta služi tih osam maraka koje dajemo pri registraciji. I znam da osam maraka nije neka velika cifra. To su četiri kafe, ili pet flaša vode koje su čovjeku u Golfu bile mnogo potrebnije. Ali se, prema podacima Dnevnih novina godišnje na osnovu tih osam maraka sakupi 7,2 miliona maraka. Koje vam, očito, neće pomoći na cesti. Kad vam je pomoć potrebna. I kad vam umjesto prijatelja treba neko dovoljno profesionalan da obavi posao za koji je i te kako plaćen.

 
 
 
 
back to top