IN STORE in your country:
BiH   Slovenija   Hrvatska   Srbija   Makedonija  
Povratak na pocetnu stranu  
  B I H Utorak, 20.02.2018 || Ledo inovativniji nego ikada  |   Afrodita, Amor i Grčki jogurt MI99  |  Neumorna potraga za nezaboravnim okusima  |  Bosanskohercegovački brend Violeta svojim proizvodima suvereno osvaja tržišta regije  |   Legende naših ulica. Polo City i Golf City   |  „Glade zimska čarolija“ stigla i u SOS porodice  |  BBI banka i BBI VIP Business Club u Sultanatu Oman  |  Sedamdeset godina sportskih automobila Porsche  |  Nagradna igra BBI banke i Mastercarda: Ključevi automobila hyundai i20 uručeni Adisu Mahmutoviću  |  Voda koja osvaja u Avalonu  |  Građani BiH i kompanija Violeta su najugroženijim porodicama donirali 100.000 KM  |  Ljubitelji čokolade, jeste li spremni za Segredo doce?  |  Kompanija Jaffa poklonila 2000 paketića za djecu korisnika Udruženja Pomozi.ba  |   Carlsberg BH postao oficijelni distributer Erdinger piva u BiH   |  Novogodišnja dm čarolija: sniženja, pokloni i besplatni Viber stikeri u „zimskom ruhu“  |  Dvije hiljade paketića za mališane u BiH  |  Orbico najavio ulazak u Belorusiju i nove akvizicije  |  Deloitte:"Prvi put u povijesti internet je najpopularniji božićni dućan"  |  dm {ZAJEDNO} za radost  |  Kako spriječiti pucanje kose?  |   ||
   

Vedrana Seksan: Heroji ili gubitnici?!

18.07.2014

Ne zato jer sam ja pametna, nego zato jer imam iskustva s tim, uvijek kažem da je jadan onaj koga mi, građani BiH, jako volimo. Da se razumijemo, i tu je nemoguće postići stoprocentnost. Jer na svakog onog koji kaže kako je neko pravo dobar, ide bar dvoje onih koji kažu kako je isti smrad, sh…., ili nako vala. Nemoguće je da ova zemlja ima opći konsenzus oko toga ko je zvijezda, dobar čovjek ili ljudina. Zvijezda nemamo logično – kad sretneš nekoga koga viđaš na televiziji kako gura kolica pored tebe u samoposluzi i pri tom nema ni jednog sa tamnim naočalama i onim u uhu kraj sebe, kako će on biti zvijezda. Ili kad si sa zvijezdom išao u školu i pamtiš kako se neuspješno uvaljivao onoj Ameli, Sandri, Zdenki iz tog i tog razreda. Ko je zvijezda – znam ga ja kad je velikoj raji kupovo cigare. Dobar čovjek i ljudina je nešto lakše biti – dovoljno je da čovjek doživi neku veliku tragediju, da mu krene loše, da se razboli ili da se o sebi zabavi i svi će sa onom karakterističnom tugom u glasu i iskrivljenim usnama na dole govoriti – a šteta, dobar čovjek. Iako je taj isti dobar čovjek još jučer bio smrad ili znam ga ja. Čim si u problemu da te glava boli, čaršija postiže konsenzus – dobar čovjek. Ljudina si kad umreš, dakle utješno je da će se po logici o mrtvima sve najbolje, ali i tome da nam je svima mrijeti, svima nama bar jednom desiti da nas ova teška, preteška i zahtjevna sredina proglasi ljudinama. Do duše, mi to čuti nećemo, ali je ipak utješno. Najgore je, ipak, kad te vole za života, a da pri tom nisi ni u kakvom velikom belaju, i još uvijek dišeš i imaš puls. Jer koliko te BiH voli, toliko će kazaljka odjednom, brzinom svjetlosti i iz potpuno nerazumljivog razloga potonuti dolje. Koliko su te veličali toliko će te sto puta više pljuvati, koliko su te hvalili toliko će i sto puta više mana naći, koliko su te voljeli toliko će te i sto puta više mrziti. Najbolji primjer za to uvijek mi je i zauvijek bh. fudbalska reprezentacija. Koja se sada već vratila kućama, kako ko i kako gdje živi, sa famoznog Svjetskog prvenstva. Zato jer smo izgubili kad je bilo važno pobijediti. Da napomenem kako su se Zmajevi ove godine plasirali prvi put u historiji. I kako su u avionu ili bar na aerdormu mogli susresti i one igrače onih zemalja kojima je plasman gotovo normala. Ili koji su čak aktuelni prvaci. Ali ljubiteljima najvažnije stvari na svijetu, jer samo kod nas ona nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, povratak reprezentacije pao je najteže. Tako će Englezi biti umjereni, Španci ljuti, ali dostojanstveni, a u gradu koji je viorio zastavama i u kojem su se orile navijačke pjesme na dan zadnje i nebitne utakmice Zmajeva čuo se samo muk. U pauzama poziva za skidanje glava, ne baš smiješnim dosjetkama o igračima u koje su se do jučer kleli, i jednoj općoj atmosferi "koliko ste vi samo nas razočarali”. U isto vrijeme, to su oni isti ljudi koje smo ganjali po Ilidži i koji su se strpljivo slikali sa našom djecom i potpisivali im dresove, lopte i albume sa sličicama. Oni isti koji su prije nego su krenuli na Svjetsko prvenstvo otišli do djece sa posebnim potrebama, igrali u predstavi, družili se sa štićenicima dječijih domova i donirali pare za poplavljene (koje smo svi u naletu patriotizma i šarenih kopački tako jednostavno zaboravili). Oni isti koji su dan prije nego što ćemo ih svi mrziti i razočarano dizati noseve poručili dječaku koji treba novac za operaciju – drži se, dolaze Zmajevi u pomoć. I to je ono što mi je uvijek najfascinantnije. Ljudi koje volimo isti su oni koje naprasno zamrzimo samo dan nakon što smo ih veličali, slavili, hvalili i pripremali im lovorike koje će im postati lomačom. Ja se u fudbal ne razumijem. I ne znam kako je igrala reprezentacija. Nisam selektor, jedan od četiri miliona koliko ih izgleda imamo. Niti sam fudbaler, jedan od četiri miliona onih koji su valjda trebali sjediti na najdužoj klupi u Brazilu i čekati da oni pokažu kako se to radi. Ne razumijem se i neću o tome. Samo bih, i jesam, o nama. Koji možemo biti golemi kao kosmos. Kad bismo samo imali pamćenje duže nego zlatna ribica. I ljudskosti da priznamo kako tuđe greške ne čine naše neuspjehe. Kad bismo znali hvaliti objektivno i kuditi sa argumentima, kada bismo znali sredinom. Ne smijem ni da mislim gdje bi nam bio kraj. Svakako ne u grupnoj fazi takmičenja.

 



 
 
 
 
back to top